27. veljače 1993. Štrpci, Bosna i Hercegovina. Putnički vlak na liniji Beograd-Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika usuđuje im se suprotstaviti. Ovo je istinita priča o čovjeku koji nije mogao šutjeti.
Kroz protagonistkinju Malu Jelu film prepričava događaje koji su obilježili generaciju i odredili budućnost krajolika Like, zanemarenog i slabo naseljenog dijela Hrvatske. Životni uvjeti i događaji koji su odredili budućnost krajolika uvjetovali su i živote stanovnika, njihove samoće, odnose, mogućnosti, strepnje i nadanja. Mala Jela utjelovljuje više ženskih lica u obitelji koju dominatno čine žene: majku, baku, sestru, tetke.
U filmu se nižu uspomene na jedno djetinjstvo u Splitu osamdesetih godina. Priče su to koje se prepričavaju nakon nedjeljnog ručka kad su svi dobre volje, priče pune emocija koje lako prepoznajemo. No iznad svega, film je dirljiva posveta ljubavi jednog djeda i bake koji su davali sve od sebe da njihova unučica ne skida osmijeh s lica.
U ovom filmu auti imaju noge. Možda si zbog toga daju za pravo koristiti nogostupe kako ih volja. Nema mjesta, ali možemo li postati obzirniji?
